Njegovo ime je Robert i posjetitelji mogu ga vide, pa čak i da se fotografiraju s njim držeći ga u naručju, u Martelo muzeju na Roosevelt bulevaru u gradiću Ki Vestu na Floridi. Pitanje je, međutim, da li bi ga, znajući za njegovu povijest, ponijeli kući kad bi im to bilo dozvoljeno, i što bi im se u tom slučaju moglo dogoditi? Možda iza svega stoji samo bujna fantazija ili niz slučajnosti, ali žena koja je kao djevojčica doživjela da joj omiljena igračka ‘od života napravi pakao’, kako se izrazila, i poslije trideset godina tvrdi da je sve bilo istina i da je Robert bio živ i htio ubiti! Možda zato čuvari Martelo muzeja posebnu pozornost obraćaju na to da lutak uvijek bude na sigurnom, iu noćnim satima, kad posjetitelji napuste prostorije, ostane obavezno zaključan ispod staklene kutije, jer – nikad se ne zna kakav trik može mu padne na pamet! Nije neobično da djeca imaju svog imaginarnog prijatelja, i kad nešto pogriješe ili učine neki sitan nestašluk, vrlo često za to okrivljuju nepostojećeg druga. Roditelji to najčešće prihvaćaju kao maštovitu igru ​​i ne pridaju mnogo značaja njihovim tvrdnjama, smatrajući da će, vremenom, prevazići tu fazu u razvoju. Ali, što se događa kad izmišljeni prijatelj počne maltretira svog ‘tvorca’, ne dopuštajući mu noću spavati, i kad igre postanu grube i zastrašujuće? I još ako je u pitanju naizgled obična lutka načinjena od drveta, slame i tkanina – tko će povjerovati da može sama da se kreće, ispušta glasove, zlokobno se smije i čini svakakve stvari, pa čak i ugrožava život svog vlasnika ?! Priča počinje 1906. godine, kad je Eugene imao 6 godina, u kući Otovih u Key Westu, na uglu ulica Eaton i Simonton, koju su izgradili 1898. godine. Tomas Oto i njegova supruga kažu da nisu bili ugodni ljudi ni prema svojim susjedima, a naročito su bili grubi prema posluzi. Jedna od sluškinja, zadužena da brine o njihovom sinu Robertu Judžinu, zvanom Džin, navodno je bila upućena u tajne vudu-magije, i kad joj je prekipjelo zbog maltretiranja u kući Otovih, odlučila je da im vrati milo za drago na svoj način. Po drugoj verziji, Tomas je jednom prilikom u dvorištu zatekao četvero slugu, porijeklom s Bahama, u izvođenju nekakvog crnomagijskog rituala i zbog toga im je dao otkaz.
Sluškinja je, u svakom slučaju, malom Judžinu poklonila osamdesetak centimetara veliku lutku, ručno napravljenu, u obliku dječaka, napunjenu slamom i obučenu u mornarsku uniformu. Navodno je za kosu na glavi lutke upotrijebila Eugeneov kosu. Gene je odlučio da svog novog drugara nazove Robert i isprva je bio oduševljen igračkom. U stvari, dječakovo ime bilo je Robert, ali uskoro je od majke zahtijevao da ga zove Gene, jer je Robert – ime lutke! Nije se odvajao od nje, i ukućani su često mogli čuti kako u svojoj sobi na katu razgovara s Robertom, što ih nije zabrinjavalo sve dok nisu zapazili da na postavljena pitanja dječak odgovara sam sebi i to drugačijim glasom, ili su bar mislili da to Eugene govori sam sa sobom izmijenjenim glasom. Bio je to početak noćne more koja će se, samo privremeno kako se pokazalo, okončati zaključavanjem Roberta na tavan, gdje će godinama strpljivo čekati svoju priliku da bi svojim vlasnicima stvarao nevolje i spuštao žmarce niz kralježnicu.
Dok Robert nije zatvoren na sigurno, mnogo se neobičnih stvari zbivalo u kući bračnog para Otto. Pored ostalog, susjedi su tvrdili da viđaju lutka kako se šeta od prozora do prozora i proviruje na ulicu, a Džin je za svoje nestašluke sve češće okrivljavao krpenog druga. Da nije u pitanju samo dječja mašta, otovo su mogli da se uvjere kad je dječak bio prisutan s njima u prizemlju, a sa kata se čulo jezivo kikotanje. Na trenutak su krajičkom oka mogli vidjeti Roberta kako protrčavaju hodnicima. Gene se sve češće noću budio vrišteći od straha, a kad bi roditelji utrčali u sobu, nalazili su isprevrtano namještaj i dječaka sleđenog od užasa, a lutka, prislonjena na krevet, piljila je u njega svojim staklenim pogledom. ‘Robert je to učinio!’, Ponavljao je Eugene u takvim trenucima. Zato je donesena odluka da se uzrok svih nevolja smjesti na tavan kuće, gdje je i ostao mnogo godina, a na čudne događaje se tijekom njih pomalo zaboravilo. Kad su Eugene roditelji umrli, i kuća prešla u njegovo vlasništvo, prilikom spremanja tavana Džin, tada već poznati slikar, ponovo je otkrio svog druga iz djetinjstva, a od trenutka kad ga je ugledao, Robert je opet počeo snažno utjecati na dječaka. Eugene supruga nije imala razumijevanja niti strpljenja za zloćudnog lutka koji se svaki čas pojavljivao u drugom dijelu kuće, niti je željela da se objašnjava sa mužem koji je tvrdio da je Robertu potrebna zasebna soba s prozorom kroz koji će moći da gleda na ulicu. Jednog dana riješila je da joj je dosta svega i zahtijevala je da se lutak pod hitno vrati tamo gdje je i bio! Gene, duboko povrijeđen i nezadovoljan ga je odnio, iu malom tavanskom tornju prislonio lutka uz prozorčić da bi ovaj gledao van. Ubrzo nakon toga, zdravlje Eugene supruge je počelo popuštati i ona je, kako se priča, na kraju umrla u ludnici.
Stanovnici Ki Vesta čuli su za Roberta i njegova nedjela, a mnogi ljudi koji su prolazili pored kuće Otovih tvrdili su da ih je lutka promatrala s tavanskog prozora i rugala im se. Školska djeca prelazila su na drugu stranu ulice, strahujući od Robertovog ljutitog pogleda. Džin je, sa svoje strane, pričao da je, ulazeći u tavansku sobu, zaticao Roberta da sjedi na stolici za ljuljanje pored prozora, i vjerovao je da je on nezadovoljan svojim smještajem. Gosti su u kuću navraćali sve rjeđe, jer su često mogli čuti korake na tavanu i čudan hihot koji je dopirao odozgo. Jedan vodoinstalater, koji je radio u kući je ispričao: ‘Obavljao sam neke poslove na tavanu i video lutku koja je izgledala prilično jezivo dok je sjedila u maloj stolici za ljuljanje. U prvo vrijeme nisam mnogo na to obraćao pažnju. Tijekom rada, morao sam nekoliko puta da odem do kombija po materijal, i svaki put kad bih se vratio, mogao bih se zakleti da se lutka malo pomaknula. Kad sam već bio pri kraju i krenuo da silazim niz stepenice, iza leđa sam čuo dječji smijeh. Vratio sam se i vidio da je lutka sada inače kutu prostorije! Počeo sam tražiti dijete koje se, očito, igralo sa mnom, ali nikoga nije bilo. Nisam bio prestrašen, ali sam otišao što sam brže mogao, tako da se nešto od mog alata vjerojatno još nalazi tamo ‘. Eugene Oto umro je 1972. godine, i kuća je dobila nove stanare, ali priča se ponovila.
Zadnja izbor Eugenea Ota bila je da kuća ostane netaknuta i da Robert i dalje u njoj ima svoje mjesto. U nju se uselila jedna obitelj sa 10-godišnjom djevojčicom, koja je ubrzo otkrila Roberta na tavanu i prisvojila ga. Ali, gotovo istog dana, počele su noćne more. Više puta, dijete se budilo jer je lutka sjedila na njenom licu, pokušavajući, kako je tvrdila, da je uguši. Čini se da Robert nije simpatisao nove vlasnike, a pogotovo djevojčicu koju je neprestano mučio tako što joj je lomio i uništavao druge igračke. Kad je pas, kućni ljubimac, stradao, neobjašnjivo se zapetljavši u žice rolete, zlokobnog lutka su ponovno smjestili na tavan.Posle njihove selidbe, kuća je izvjesno vrijeme bila prazna, ako se tako može reći, s obzirom na to da su susjedi i prolaznici često iz nje čuli pjevanje u toku noći i viđali Robertovo lice na prozorima. Najzad, nekadašnji dom obitelji Oto, grad je otkupio iu njoj otvorio galeriju, a lutak Robert je dospio u obližnji Martelo muzej, gdje se i danas nalazi. Smješten je ispod staklene kutije, a zaposleni u muzeju tvrde da se, od kad je on tu, događa mnogo toga neobjašnjivog. Pored ostalog, oko Roberta se redovito osjeća intenzivan miris peperminta, a ujutro na podu nalaze prazne papire od pepermint-bombona, iako je prethodne večeri sve bilo očišćeno!
Posjetitelji tvrde da im vrlo često kamere otkazuju bez vidljivog razloga kad pokušavaju snime Roberta. ‘Imao sam sasvim novi aparat, vrlo dobar, ali je snimak bio mutan. Pokušao sam ponovno, međutim, rezultat je bio isti. I treći put na snimci se vidjela samo mrlja, a kad sam odlučio slikati nešto drugo, sve je ponovno bilo u redu! ‘, Rekao je jedan od njih. Klaudija Pennington, direktorica muzeja, za najpopularniji eksponat u svojoj ustanovi kaže: ‘Robert nije Čaki, on nije zao! On je lutka koju krive za sve. Možda je nestašan, ali svakako ne želi vas povrijedi! ‘ Za Roberta se zainteresiralo Udruženje za paranormalna istraživanja ‘Atlantik’ iz Klirvoteru, i njegovom ispitivanju posvetili su veliku pozornost. Na konvenciji koju su održali, lutak je bio prava zvijezda večeri, i preko stotinu sudionika željelo je da se fotografira s njim. Otvoren je i mejl preko kojeg mu stižu pisma obožavatelja. U međuvremenu je Sandy Davje, koristeći specijalnu kameru za otkrivanje aure, napravila Robertove snimke i ustanovila da oko njega postoji aura, plavičasta pri vrhu slike i purpurna u donjem dijelu.
Po njenom mišljenju, aura ove boje otkriva ‘duboke osjećaje, komunikativnost, mir i ljubav u plavom dijelu i magijsko, sjedinjavajuće i duboko duhovno razumijevanje u purpurnom’. Da li to znači da je Robert neopravdano proglašen zloćudnim i opasnim? Još jedna pikanterija intrigira posjetitelje muzeja. Robertova kosa je, s godinama, pobijeljela, a ukoliko je zaista u pitanju kosa malog Eugenea koja je upotrijebljena u vudu-ritualu prilikom pravljenja lutke, poznato je da ona ne može vremenom promijeniti boju.