Međutim, kriveći nerazborito strategiju kneza Lazara, neslogu srpski plemstva i vitezova uoči samog boja, kralj Tvrtko Kotromanić je zahtijevao od udove Milice veliku nadoknadu od šest tovara blaga za sudjelovanje njegovih vojnika u kosovskom boju. Vjerojatno je bio uvrijeđen odlukom mladog Stefana Lazarevića da se povinuje vazalstvom bez prethodnog savjetovanja s njim.
Radi pojašnjenja, bitno je napomenuti da knez Lazar nije bio službeni vladar srpski države mada je uživao takav renome, a da je Tvrtko samo formalno naslijedio vladarsku krunu kralja Srba i Bosanaca kao jedini nasljednik dinastije Nemanjića, po ženskoj liniji.
Kneginja Milica našla se u nezavidnom položaju zbog potraživanja tako velikog duga. Zato se i vratila u Kruševac. Savjetujući se sa svećenstvom i sinom Stefanom što da poduzme, dobila je odobrenje da se blago sakupi u roku od godinu dana. Veći dio uzela je iz ostavštine kneza Lazara, dok su preostalo sakupili svećenici i redovnici u vidu dragocjenih crkvenih relikvija.
U proljeće, 1390. karavan mazgi i konja s tovarima, u jakoj vojnoj pratnji, napustio je Kruševac. Držeći se glavnog puta koji je vodio iz moravske doline na Rudnik, Suvobor, Povlen, Maljen i silazio na trg Valjevo, pa odatle izlazio na Medvednik, karavan se zaustavio radi odmora životinja i vojnika kod rudarskog naselja Stubline, ispod Medvednika. Povijest se donekle slaže s predajom očuvanim u ovim krajevima, da se tada nešto zagonetno i dramatično odigralo s vojnom pratnjom i karavanom. Predanje govori da je karavan nastavio put prema vijencu Medvednika i da je sišao u kanjon rječice Ljuboviđe, koja se ulijeva u Drinu. U kanjonu mu se izgubio svaki trag. Šest tovara blaga nikada nije stiglo u Bosnu kralju Tvrtku.