Ja sam čovjek koji je duboko pronikao u tajne psihe i okultizma, u tajne magije i čarobnjaštva Istoka – tako se, bez lažne skromnosti, predstavljao Spol Branton. Profesinalni novinar i strastveni putnik, on je proputovao sav Istok u potrazi za neposrednim kontaktima sa onima koji su sačuvali u neprikosnovenosti drevna ezoterijska znanja.
Posjedovao je izvanrednu hrabrost i sa istinskom novinarskom strašću upuštao se u riskantne pothvate. Izgleda da je on jedini čovjek koji se osmjelio da sam provede noć u Velikoj Keopsovoj piramidi. Bilo je i drugih eksperimenata. O onom što je doživio pisao je u knjizi ‘Putovanje u sakralni Egipat’. Evo njegovog opisa noći provedene u Keopsovoj piramidi.
Spuštalo se večer. Namjeravao sam cijelu noć provedem u Velikoj piramidi, zaključan u Carskoj odaji – da neprekidno tijekom svih dvanaest sati ostanem budan. Sagnut, s fenjerom u rukama, oprezno sam klizio niskim, uzanim hodnikom. Strma kamenita podloga uporno me je vukla dolje, ubrzavajući moje korake. Iznenada sam se sjetio jedne latinske izreke – ‘Lak je put u pakao’. Lutao sam po labirintu puteva, vraćao se, ispitivao hodnik za hodnikom, dok nisam pronašao Carsku odaju – najčuveniji unutarnji objekt piramide.
I evo me na cilju. Osvijetlio sam fenjerom gole zidove i ravan strop, zadivljen preciznošću kojojm su ovi uglačani ogromni blokovi složeni jedan na drugi. Sjeo sam na kameni blok prekriženih nogu iu potpunom mraku počeo osluškujem protjecanje noći. Zatim je nastao trenutak kada mi se učinilo da nisam sam u pustoj odaji. Pored mene je pulsiralo nešto živo, ono me je promatralo, okruživalo me, ali ja sam bio bespomoćan. Dušu mi je obuzeo nekontrolirani strah. Potpuno u nevrijeme sjetio sa da ja sjedim u potpunoj usamljenosti u jezivoj sobi, uzdignutoj iznad površine zemlje više od dvije stotine stopa, okružen mrklim mrakom, napušten, ostavljen u čudnoj građevini na samom rubu pustinje. A oko ove građevine – sigurno najstarije na svijetu – prostire se mračna, krcata grobovima, nekropola. I posvuda caruje ova avetinjska neodređenost koja briše granicu između mistike i realnosti.
‘Tamo se na svakom koraku krije priviđenje, tamo obitava čitava armija sablasti i divova’ – tek što su mi na pamet pale riječi mog prijatelja Arapina, kad je u odaji počelo nešto neshvatljivo. Opkolio me je cijeli roj neprijateljski nastrojenih stvorenja. jeziva bića, dusi pakla, ružni, bezumni, grubi – oni su ese gomilali oko mene izazivajući strašnu odvratnost. Bio sam spreman jurnem iz sobe – tamo gdje je, udaljen nekoliko stotina stopa, izlaz zagrađen rešetkom i gdje se nalazi naoružani stražar. A ipak mi je neki unutarnji glas uporno šaputao da treba izdržati sve do kraja.
Iznenada se sve završilo – osjetio sam u sobi prisustvo novog stvorenja – mirnog i dobronamjernog. Za leđima ovog stvorenja pritajila se neka sablasna figura. Obje su bile odjevene u bijelu odjeću, koja kao da je isijavala treperavu svjetlost. U ovoj čudnovatoj svjetlosti bleskale su drevno-egipatske relikvije, neosporno svjedočanstvo o pripadnosti kasti vrhovnih svećenika. Stvorenja su donijela sa sobom osjećanje čistoće i razuma. Moji zategnuti nervi blaženo su se opustili i ja sam s povjerenjem pogledao u dobre, ispunjene proročkim predviđanjem, oči starca.
– Zašto si Sosa ovamo i probudio tajne sile? Zar ti je malo puteva kojim hodaju smrtni? – usne se nisu pomicale ali glas bio pravi, živ. – Vrati se sebi sličnima i uskoro ćeš zaboraviti svoje prazne fantazije. Klimaš glavom? Ali znaj, prateći maštu sve više ćeš se udaljavati od carstva razuma. Mnogi koji su je slijedili vraćali su se lišeni pameti. Tko dodirne nas, gubi osjećaj pripadnosti svom svijetu. Da li si sposoban ideš dalje u usamljenosti?
– Ne znam – muklo sam odgovorio.
– Neka bude tako! Učinio si svoj izbor! Ali, za tebe nema više povratak. Zbogom! – starac iščezne.
Sada sam se bezuvjetno povinovao svih nalozima njegovog pratioca. Ispružio sam se na kamenom sarkofagu, dopustio da mi se uvede nepoznati anestetik, kako sam shvatio, sve kao da se događalo na astralnom nivou. Kao da me je obuzela letargija. Lagano, od stopala prema srcu puzila je obamrlost, u svijest se prikradao mutan predosjećaj nadolazeće smrti. ‘Ujutro će u piramidi biti nađen leš – na ovom se završavaju sva moja okultna traganja’ – izgleda da mi je to bila posljednja misao. Očajnički talasić svijesti tiho su se ugasili u dubinama mozga. Sve se završilo …
Odjednom – prodor, kao da me je moćni tropski uragan bacio u bezgranično prostranstvo gdje sam stekao – slobodu! Tijelo me više nije sputavalo. Realnost sam osjećao jasnije, jače nego prije. Lebdio sam, lako, oduševljeno, kao ptica (evo zbog čega su drevni Egipćani predstavljali osobođena čovječju dušu u vidu ptice) i oko mene se prostirala beskrajna praznina. Pa, to i jeste stanje smrti – pomislio sam. Sada sam ja duša i mogu postojim odvojeno od tijela. Uvijek ću pamtiti to, jer, vidjevši sve vlastitim očima (makar ne fizičkim), dokazao sam sebi realnost besmrtnosti na najpouznatiji način – umro sam, a zatim sam uskrsnuo!
Iznenada se stvorio stari svećenik, ozbiljan kao i ranije i spokojan.
– Maločas si naučio veliku lekciju. Prenesi tu istinu ljudima, dostupnim jezikom. I znaj, sine moj, da se u ovom drevnom hramu čuva zaboravljeni letopis najstarijih ljudskih rasa i Zavjet, koji su primili od svog Tvorca preko njegovih prvih proroka!
– Gdje, gdje je taj Zavjet? – odzvanjalo mi je u mozgu.
Ali, odgovora nije bilo. Ponovo mi se činilo da propadam u ništavilo, svijest je ponovno umirala i vaskrsavao. Mi smo – ja i svećenik – sada koračali kroz beskrajni blago osvijetljeni hodnik. Osvrtao sam se, odakle dolazi ova svetslot? Zidovi su bili glatki, čak su sastavci između blokova ružičaste terakote bili jedva vidljivi, a naš vlastiti oreol eterične svjetlosti bio je preslab.
– Ne osvrći se, čak ne okreći ni glavu – upozorio me je svećenik.
Spuštali smo se sve niže i niže, dok se u udaljenom kraju tunela nije pokazao ulaz u veliku sobu nalik na jram. Nisam sumnjao da se nalazimo negdje unutar piramide ili ispod nje. Ali, ja nikada ranije nisam vidio ovaj hodnik, ni ovu odaju. Bio sam ošamućen ovim otkrićem i gorio sam od želje da saznam gdje je ulaz.
– Ne sad, ne sada – odzvonio je odjek.
I tada sam opet ugledao svoje tijelo koje je ležalo na kamenu, smrtno, nepokretno, neosjetljivo. Stari svećenik je tiho progovorio:
– Sine moj, nije toliko važno da li ćeš ti naći ta vrata ili ne. Značajnije je da pronađeš skriveni put koji vodi u tvoj vlastiti razum i da njime stigneš do tajnog hrama svoje duše. Tajna Velike piramide – to je tajni hram tvoje duše. Sve skrivene odaje, svi drevni letopisi su u tebi. Potrudiću se da otkriješ sve najskrivenije tajne. u sebi i za sebe. Zbogom!
Njegov glas je sa svakom riječi bio sve udaljeniji. Ponovno sam gubio svijest, odnosio me je vrtlog sve niže, niže i niže … U vlastito tijelo. Kada je u svitanje naoružani stražar otključao željeznu rešetku, iz tamnih dubina Velike piramide u susret mu je ispuzalo stvorenje iznureno, prašnjavo, s upalim očima od umora, uronjeno u vlastite misli i preplavljeno pitanjima.