Današnja svjetska populacija razvila se, ako se mjeri mimalnom suvremenom stopom rasta, za samo nekoliko tisuća godina. Taj rezultat slaže se s biblijskom poviješću. Genetička proučavanja mitohondrija (citoplazmatičkih organela koje opskrbljuju energijom stanične procese) kod ljudi ukazuju da sve ljudske rase imaju porijeklo u istoj ženi. I to se poklapa sa Biblijom.
S druge strane, prema teoriji evolucije, homo sapiens postoji milijun godina i više. Međutim, pri skromnoj stopi rasta od 1 posto godišnje, današnja populacija postigla bi se za manje od 5.000 godina, ostavljajući 995 tisućljeća s prosječnim priraštajem nula, kakav nikada nije zabilježen. Prema izvještaju Ujedinjenih naroda, primjerice, 1991. godine, na svijetu je tada bilo 5 milijardi i 385 milijuna ljudi. Isti izvor kaže i da stopa rasta stanovništva između 1985. i 1995. iznosi 1.7 posto. Ova prilično visoka stopa rasta može se dijelom objasniti višim standardom života u to vrijeme, manjim stresom i razvijenom medicinom koji omogućuju duži život ljudi, naročito nerazvijenim zemljama.
Kako su stvari stajale ranije? Prema knjizi ‘Europska povijesna statistike 1750-1975’ B.R.Mičela, Njemačka je 1816. imala oko 22.377.000 ljudi. Godine 1971. bilo ih je 77.709.000. To ukazuje na stopu rasta od 0.812 posto u tom razdoblju od 154 godine, i pored teških gubitaka u dva svjetska rata. I sad se malo pozabavimo matematikom. Ispada da bi današnji broj stanovnika, od jednog jedinog para, uz prosječnu stopu rasta od 0.812 posto, Njemačka dosegla za 2.161 godinu? U Velikoj Britaniji ee prije uvođenja kontracepcijske pilule najniži rast stanovništva od početka XIX stoljeća do danas javio između 1931. i 1951. i iznosio je 00:43 posto godišnje, a bio je posljedica rata. Pri toj stopi bi današnja tamošnja populacija nastala od jednog para za 3.989 godina!
Što se tiče bolesti, najveća zabilježena katastrofa bila je srednjovjekovna kuga između 1347. i 1351. koja je odnijela živote od jedne osmine do dvije trećine stanovništva u raznim krajevima, kako gdje. Ipak je raniji broj stanovnika bio dostignut već početkom XVI stoljeća. Rast stanovništva od samo 0.377 posto godišnje, najniži u Europi, doveo bi za samo 50.000 godina do nezamislivo velike stanovništva. Izračunato je da bi bilo više ljudi nego što ima čestica u svemiru. A 50.000 godina je tek dvadeseti dio vremena u kojem, navodno, čovjek hoda zemljom. Nešto tu, očito, nije u redu.
Znanstvenici Najaka Takahata i Jan Klajn objavili su analizu genetske raznolikosti u kojoj su pokazali koliko smo mi ljudi slični jedni drugima. Bilo koja dva čovjeka iz bilo koja dva kraja ssveta imaju gene međusobno sličnije nego geni dvije gorile iz iste zapadnoafričke džungle. Zaključak te japanske studije je sljedeći: prije oko 12.000 godina neka katastrofa smanjila je broj ljudi na samo desetak tisuća, od kojih se razvilo današnje čovječanstvo. Interesantno bi bilo usporediti ove nalaze s biblijskim izvještajem o općem potopu u vrijeme Noa, od koga se, odnosno od njegova tri sina i njihovih žena, navodno namnožilo današnje stanovništvo. Biblija datira tu katastrofu u doba prije nekih 4.400 godina. A Noa i njegovi poticali su od Adama i Eve, 1600 godina prije njih, što potvrđuje proučavanje mitohondrijskih gena.
Dakle, da bismo izračunali za koliko bi se vremena današnji svijet razvio od jednog para, uzet ćemo minimalnu zabilježenu stopu rasta, recimo Velike Britanije, prije pronalaženja sredstva za kontracepciju. Ona daje 4.738 godina – što se otprilike slaže s biblijskim izvještajem o vremenu potopa. Dakle, uz mnoge druge indicije, sve ovo ukazuje na relativno skori nastanak čovjeka kao kompletnog bića, nasuprot teorijama o stotinama tisuća godina razvoja. Da je taj razvoj postojao, država bi, kako pokazuje matematika, odavno bila i prenaseljena i puna posmrtnih ostataka bilijuna ljudi. A od tih naših navodnih predaka, nalazimo malo šta, pa i to, izgleda, pogrešno i datiramo i tumačimo.