Kakve to spodobe – niske, velike glave i ogromnih očiju, praćene neprirodnom svjetlošću, spopadaju malu djecu za vrijeme sna, ostavljajući na njihovim tijelima čudne ranice …? U mnogim zapadnoeuropskim zamljama u listopadu se slavi blagdan poznat pod imenom Noć vještica. Tada mladi ljudi šetaju ulicama u maskama raznih spodoba, gdje pjevaju i graju i pokušavaju uplaše druge. Ali, nije uvijek baš sve tako ležerno. O tome svjedoči slučaj Kathy Davis, koji je u svojoj knjizi ‘Intruders’ analizirao Bad Hopkins.
Halloween je već prošla, kada je jedne noći, dok je spremala večeru za svoje dvoje djece, iz dnevne sobe začula vrisak. Prvo se nije obazirala na to, znajući da se njena dva sina rado igraju i vrište, ali ponovljeni krici puni straha naveli su je da otrči u sobu. Pitala ih je šta se dešavva, a njezin stariji sin Robi joj je rekao da je u sobi video neku spodobu sive boje, velike glave i dugačkog repa kako prolazi kroz sobu prema zidu i nestaje.
Ona im je rekla da im se sve to pričinilo i vratila se u kuhinju. Malo potom opet je začula vrištanje. Istu spodobu vidio je i njezin mlađi sin Tommy. Pomislila je da to Robi nešto izvodi i plaši brata, pa ga je izgrdila i vratila u kuhinju. Sve se ponavljalo još nekoliko puta, spodobu je čas viđao stariji a čas mlađ sin.
Pošto je izgrdila djecu i opomenuvši ih da je Noć vještica već davno prošla, više nije odlazila u sobu vjerujući da se igraju i plaše jedan drugoga. A onda, dok se saginjala da uzvadi pitu iz pećnice, krajičkom oka, tik iza sebe ugladale je neku crnu sjenu kako nepomično stoji i promatra je. Kada se okrenula, nije bilo nikoga, ali je postala svjesna trajnog i postojanog osjećaja koji ju je obuzimao, kao da je nešto lagano diže sa zemlje i spušta na nju, a da se pritom ona ne pomiče. Pomislila je da je to od umora i nastavila posao. Djeca su se smirila i gledala TV: U kući je zavladao mir, ali nju osjećaj lebdenja nije napuštao. Pripisala ga je umoru i živcima, stavila djecu na spavanje a onda legla i ona.
Kathy je ispričala sljedeće: ‘U pet sati ujutro, iz sna me je trgao prodorni krik iz dječje sobe. Skočila sam i odjurila u dječju sobu. Robi je vrištao iz sve snage. Čudan osjećaj koji me je obuzimao čitavo večer ponovno me obuzeo … Našla sam sina kako sjedi na rubu kreveta, blijed kao krpa, raskolačenih očiju od straha. Uzela sam ga u naručje i upitala što se dogodilo, govoreći mu da je to bio samo ružan san, ali on je odgovorio, fiksirajući me očima: ‘Mama, nije to bio san’. ‘Dobro zlato moje, a sada dođi u moju sobu’ – rekla sam mu. Odnijela sam ga u svoj krevet i tražila da mi ispriča što ga je toliko uplašilo, a on je počeo pričati: ‘Mama, u sobu je došao čovjek velike glave, prošao je kroz zid i počeo je koračati naprijed natrag po sobi. Nije mi dozvoljavao ni se pomaknuti. Oko glave mu je sijala svjetlost ‘. ‘Ma, to je bio samo ružan san, košmar’ – odgovorila sam mu, a on je rekao: ‘Ne, rekao mi je da želi Tommyja i da ja moram ostati miran’.
Pomislila sam da je glasnim vršikama sigurno probudio i Tommyja koji je spavao u sobi pored njegove a ima vrlo lagan san. Odjurila sam u Tommyjevim sobu, upalila svjetlo i vidjela da spava kao top. Probudila sam ga i sagla se da ga uzmem u naručje kada mi se učinilo da sam opet, krajičkom oka, tik iza sebe ugledala neki svjetlosni zrak. Prestravljena, okrenula sam se, ali tamo nije bilo nikoga. Zgrabila sam Tommyja i odnijela ga u svoju sobu. Bojala sam se da ugasim svjetlo ali sam to ipak učinil da ne uznemirim djecu. Više nitko nas nije uznemiravao.
Sutra ujutro Keti je pozvala Hopkinsa za koga je znala da se bavi tematikom graničnih područja znanosti i Robi mu je ispričao da čovjek s velikom glavom, dok je govorio, nije otvarao usta. Hopkins je odmah shvatio da se radi o telepatskoj komunikaciji, fenomenu za koji mali nikako nije mogao znati. Osim toga, Keti nije nikada ranije djeci govorila o vanzemaljcima i NLO-ima, jer se Robi plašio takvih tema i kada bi se povela priča o tome, molio bi mamu da ne priča o tim stvarima.
Mikrosonde U nosu
Tjedan dana kasnije Keti se ponovno javila Hopkinsu i ispričala mu sljedeće: ‘Sinoć sam stavila djecu u krevet kao i svake večeri. Noć je mirno protekla, ali sutra ujutro sam našla Tommyja sveg krvavog. On je mirno spavao, a svuda oko njega bilo je krvi: na tapetima, plahtama, ćebetu … Sve je ličilo na prizore iz filmova strave i užasa. Pozvala sam hitnu pomoć i liječnici su otkrili ranicu, otvor na dnu Tomija nosne šupljine. Pretpostavili su da se sam ogrebao ili udario u krevet kada se tijekom noći okretao u snu, ali nisam u to povjerovala. Poznajući Tommyja, bilo mi je jasno da nikada ne bi mogao zaspati da je samo ugledao toliko krvi oko sebe i da bi pozvao mene ‘.
Dok je slušao što mu priča Keti, Hopkins se sjetio da je Robi, kada je govorio o čovjeku velike glave, naveo da je taj čovjek došao po Tommyja i da, paraliziran od straha, Robi nije uspio da vidi što čovjek radi kada se sagnuo iznad Tomijevog kreveta. Spodoba je mogla lako staviti nešto poput mikrosonde Tommyju u nos, ali ju je omelo dječje vrištanje i nije uspjela dobro to obaviti.
Dok je razmišljao o tome, Hopkins se sjetio slučaja njegove dobre prijateljice. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća, jedne noći Mary i njenog supruga probudilo je vrištanje iz sobe u kojoj je spavalo njihovo dvoje djece, sličnih godina kao Robi i Tommy. Kada je uletio u njihovu sobu, muž je zatekao dvoje prestravljene djece koja su mu rekla da je u sobi bio crn čovjek velike glave i prijetio im i plašio ih. Otac je pokušao da ih umiri, ali strah je djeci ostao i narednih dvadeset godina. ‘To je bila niska spodoba s velikim očima … činilo se kao da oko sebi širi svjetlosnu auru. Čini mi se da sam bio nepokretan dok je on šetao. Više nego ka meni, odšetao je ka mom mlađem bratu. Pojavio se prolazeći kroz sid male garderobe i tako je i nestao ‘- ispričao je stariji od braće.
Sičan slučaj su zabilježili nekoliko godina kasnije britanski istraživači Gary Wood, Stan Brown i Malcolm Robinson. U Grangemutu u Škotskoj, Amanda i George s dvije kćerkice Sarom i Klarom živjeli su u stanu na posljednjem katu zgrade koja gleda na polje i šume. Prvo su počeli primjećivati nepoznati svjetlosne zrake na nebu, ali na to nisu obraćali pažnju dok Sara nije počela da se budi svake noći, plačući i vrišteći, govoreći da se u stanu nalaze monstrumi. Roditelji su prvo pomislili da su u pitanju ružni snovi, ali su promijenili mišljenje kada se usporedo s monstrumima počelo pojavljivati i plavo svjetlo. Nekoliko dana Sara je spavala u sobi roditelja i za to vrijeme sve je bilo mirno. U međuvremenu, roditelji su okrečili njenu sobu misleći da će nova boja umirujuće djelovati na njihovu kćer, ali sve je bilo uzalud. Kada bi je vratili u njezinu sobu, ponovno bi počela viđa monstrume.Jedne noći i Amanda je vidjela neku spodobu kako se kreće kroz dječju sobu. Dotrčavši po ko zna koji put na djetetove vriske, kraj otvorenog prozora je ugledala plavo svjetlo koje je obasjavalo polja i koje ju je zablesnulo. Kada je ponijela kćer u svoju sobu, vidjela je kako u njihovu spavaću sobu ulazi neko neprirodno svjetlo kroz prozor.
Sljedećeg jutra Sara je nacrtala slilu jednog od takvih monstruma: biće velike glave i svjetlećih očiju. Dodala je da su spodobe imale običaj da se naginju nad nju i da joj dodiruju ramena da bi je probudili. Poslije tog događaja, slične prikaze počele su opsjedaju i dvogodišnju Klaru. Počela se budi vrišteći, smrtno prestrašena. Jednom je majka otkrila duboku ogrebotinu na djetetovom nosu, koja je poslije nekoliko sati jednostavno nestala. Sljedeće noći, na djetetovoj pidžamici pojavile su se ispod trbuha krvave mrlje nepoznatog porijekla. Ovi neobični događaji na smrt su preplašili Amandu. Počela je vjeruje u nadnaravne sile koje opsjedaju njihov stan a najviše ju je uplašilo to što je očito željelo nauditi njezinoj djeci a ne mužu i njoj. Prisjetila se i da je one noći kada je malu Saru ponijela u svoj krevet imala čudan osjećaj: probudila se u ponoć s dojmom da je netko ili nešto poput mačke grebe po plećima. Odlučila je odsele u drugi grad i od kada su napustili Grangemut nepoznata bića ih više nisu uznemiravala.
conopljanews.net