“My brain is the key that sets my mind free.”

Svi smo ponekad poželjeli da imamo čarobni štapić i svima nam je magija okrenula leđa. Da smo ikada bili u prilici da gledamo njegove predstave, možda bismo još jednom okušati sreću ako ništa drugo, bar u situacijama kada smo poželjeli da pobjegnemo glavom bez obzira.

Erik Vajs (Ehrik Weisz) rođen je 24. ožujka 1874. godine u Budimpešti, a nekoliko godina kasnije njegov otac je odlučio potragu za boljim životom nastavi u SAD-u. Ubrzo mu se pridružio i ostatak obitelji.
Uobičajene dječačke dane u Eplton, Wisconsin, promijenio je dolazak cirkusa u grad. Zadivljen čudnovatim svijetom koji je vidio, Erich (u useljeničkim knjigama zapisan je kao Erich Weiss) je poželio biti njegov dio. Sa devet godina, točkom na trapezu, prvi put se predstavio publici kao “Princ zraka”.

Iako su se Vajs preselili u New York, siromaštvo ih je pratilo. Budući “kralj lisica” pokušavao je pomoći obitelji baveći se raznim sitnim poslovima, ali, zahvaljujući jednom od njih, nailazi na posve drugačije rješenje. Mjesto bravarskog šegrta i prve otključane lisice odvele su ga do aplauza i želje da se priča ponovi.
Zajedno s bratom Teom (Theo), pod imenom Houdini Brothers, započinje skromne nastupe po njujorškim kafanama. Prezime je smislio po ugledu na čuvenog francuskog mađioničara Uden (Houdin), a kasnije je prilagodio i ime prihvativši američku verziju svog nadimka Eri (Ehrie). Harry Houdini je rođen.
Dok su za nekoga značile zatvor, za Houdinija su lisice značile slavu.

Da bi priča zaličila na bajku, potrebno je princu naći princezu. Po završetku jednog nastupa Hari upoznaje lijepu Vilhemina Beatrice Rejner (Wilhelmina Beatrice Rahner) i ubrzo njihova veza postaje najstvarnija čarolija Hudinijevog života. Bijes (Bess) zamjenjuje Tea u nastupima i pokazuje se kao odličan asistent.

Hari s majkom i suprugom. Svakoga dana posvećivao je Bijes jednu ljubavnu poruku

Uspjeh je bio sve bliži. Pored brojnih manjih trikova koje je uvježbavao, ideja da razvije “umjetnost bježanja” najviše mu je zadržala pažnju. Skupljajući sve vrste lisica koje su se tada proizvodile i izučavajući njihov mehanizam, Houdini je pronašao način da se za najviše nekoliko minuta oslobodi bilo kakvih okova. I bio je riješen izazvati sve nevjerne Tome.

Houdini se nije plašio razotkrivanja. Jeftine trikove je prepustio drugima. Nakon turneje po Americi, na red je došla i Europa. Poslije pothvata u Scotland Yardu, poput požara, njegova slava proširila se najstarijim kontinentom. Ni teški lanci pričvršćeni za stup nisu bili prepreka. Ipak, želio je više.

Bio je svjestan da je “najlakši način da se privuče gomila ljudi jeste da im se kaže da će u zakazano vrijeme, na određenom mjestu, netko pokušati nešto što će, u slučaju njegovog neuspjeha, dovesti do smrti”, pa su izazovi postajali sve opasniji . Sputanog lancima ubacivali su ga u hladnu vodu dok je rulja otvorenih usta iščekivala ishod, podjednako spremna na apalauz i suze.

Minute su prolazili, ali se Houdini uspješno izvlačio, uz čuvenu rečenicu: “Dame i gospodo … Nisam mrtav! ”

Dramatičnost njegovih predstava privlačila je nevjerojatnu pažnju i uskoro se nije dovodilo u pitanje tko je najcjenjeniji i najveći mađioničar. Mnogi su ga pokušali kopirati, ali je “Veliki Houdini” neprekidno davao nove, drugima nerješive zadatke. Bijeg iz zaključanog spremnika načinjenog od čelika i stakla, dok je iznad njega zavezan visio glavom prema dolje, donijela mu je reputaciju čarobnjaka. Da bi se obranio od glasina o posjedovanju nadnaravnih moći, tajnu o “skrivenom adutu” otkrio je u jednoj od svojih knjiga.

Da svijet iluzija nije bio njegovo utočište pokazuje i interes za avijatika. Dobivši priliku naučiti pilotirati, obara još jedan rekord i postaje prvi čovjek koji je iz Amerike sigurno doletio do Australije.

Među sferama koje je istraživao, našao se i film. Glumio je u više ostvarenja, čak je i sam osnovao produkcijsku kuću, ali uspjeh nije bio očekivan. Dok je Houdini krivio druge, kritika se obrušila na njegovu glumu i nemogućnost da se opusti pred kamerama. Pričalo se i da mu je bilo skoro neprihvatljivo poljubiti neku drugu ženu osim Bijes, pa joj je, kad god bi scenarij nalagao takvu situaciju, davao pet dolara.

Preminuo je 31. listopada 1926. Upala slijepog crijeva se navodi kao službeni uzrok, ali se i dalje nagađa u kojoj mjeri je događaj s mladim bokserom pridonio nestanku najvećeg mađioničara 20. stoljeća. Nekoliko dana ranije, pred početak predstave posjetio ga je student Gordon Whitehead (Gordon Whitehead), riješen da provjeri može li zaista veliki iluzionista izdržati najjači udarac u trbuh. Prije nego što je bio spreman, Houdini je primio 3 snažna udarca i srušio se na kauč. Iako povrijeđen, nije želio obratiti liječniku, nego je nastavio s predstavom. Tek kada je uvidio da je savladan, potražio je pomoć. Prije nego što je izdahnuo, supruzi je poklonio posljednju misteriju, šifru kojom će joj se javiti sa druge strane. Punih deset godina Bijes je gajila nadu.

Sir Arthur Conan Doyle je za njega rekao: “Posjedovao je osnovnu mušku crtu hrabrosti, razvijenu do vrhovnog stupnja. Nitko prije, a vjerojatno ni u budućnosti nitko neće biti spreman za tako smjele i nesmotrene podvige. Cijeli njegov život bio jedan dugačak niz takvih pothvata. “