Oduvijek su ljudi vjerovali da neki predmeti, iz nedokučivih razloga, vlasnicima donose nesreću, pa su ih smatrali ukletim. To mogu biti sitne stvarčice poput drago kamenje, dijelovi nakita ili odjeće, ali i nešto krupnije, m popu vozila, kuće ili zemljišta. Ne zna se zašto i kako djeluje narečeno prokletstvo, ali iskustvo potvrđuje da se ne radi samo o pukom praznovjerju.
A koliko je tek priča o prokletstvu pojedinih obitelj i to svih društvenih staleža, od najnižih do najviših … Ova priča podsjeća na jednu od najčuvenijih, lozu Hbasburgovaca koji su vladali moćnom Austro-Ugarskom sve do njenog raspada 1918. godine.
Kada je sredinom travnja 1929. bečka policija provalila u jedan stan odakle je dopirao jak miris plina, otkrila je tri leša. Novine su se ponovo raspisale o prokletstvu koje je visilo nad jenom od najpoznatijih i najmoćnijih dvorova u Europi. Radilo se o tome da se među stradalima nalazio i prapraunuk bivšeg austrijskog imperatora Franje Josipa, rođen iz veze prijestolonasljednika Rudolfa, kneza Vindis Greca i poznate bečke balerine Helene Res. Uostalom, to i nije bila baš ‘nezakonita’ veza, već gotovo zakonito rođenje, jer je obitelj Vindis Gres priznala dijete i dala suglasnost na prinčev brak s plesačicom, a samo su nepredviđene okolnosti stale na put ostvarenju.
Trostruko samoubojstvo (ugušili su se i Helena Res i njezina majka) izazvalo je veliku buku i podsjetilo na legendu o prokletstvu koje je visilo nad rodom Habsburgovih. Korijene ove priče treba tražiti sredinom XIX stoljeća kada je Franja Josif, pošto je surovo ugušio mađarski ustanak, stupio na prijestolje Austro-Ugarske. Udovice poginulih u ovoj buni su, prema jednoj verziji, proklele rod Habsburgovih do sedmog koljena. Prema drugoj priči, rod Franje Josipa prokleli su Cigani koji su prije šest stoljeća naselili transilvanijske i mađarske prostore, au doba njegove vladavine počelo je njihovo proganjanje.
Postoje i druge verzije o porijeklu prokletstva, ali jedna činjenica ostaje: prapraunuk Franje Josipa bio je posljednja žrtva. Prva je bio brat auastrijskog cara, Maksimilijan, imperator Meksika. Zajedno sa ženom, strijeljan je 1867. godine. Zatim je došao red na sina Franje Josipa, prijestolonasljednika Rudolfa – koji je izvršio samoubojstvo. U tajanstvenim i nerazjašnjenim okolnostima bila je ubijena žena koju je on strastveno volio. Sarajevsko ubojstvo princa Ferdinanda uklapa se u taj lanac nesreća pokrenut prokletstvom koje leži nad rodom Habsburgovih. I tko zna dokle on seže.
Još jedna priča o prokletstvu je priča o poznatoj plesačici Suzani tilija Pervans. Ljepotica kojoj nije moglo odoljeti nijedno muško srce, plesačica koja je svojom vještinom pokoravala vladare od Peterburga do Beča, slučajno je čula za plavi cejlonski dijamant težak 43 ulaznice. I odmah je postavila sebi cilja da dobije taj kamen, pa čak i po cijenu života. I dobila ga je. Nikolaj II osobno je plesačici poklonio dotični dijamant, koji se nalazio u zbirci posljednjeg ruskog cara, a Suzana je odmah osjetila da je kamen postao dio njezina života. Nažalost, zlokoban dio.
Suzana tilija ne samo što je bila legenda podija, već je i uživala glas najsretnije žene na zelenom polju ruleta u Monte Carlu. Ali, samo do onog trenutka dok nije dobila toliko željeni poklon. Od tada nijednom nije uspjela pokupiti banku za kartaškim stolom, nijednom nije pogodila boju ili par-nepar, a kamoli broj na ruletu. Njezina zvijezda se gasila, koža je postala stara, s prištićima koje nikako nije mogla otkloni. Nekoliko puta nosila je dijamant u zalagonicu i plaćala ogromnu kamatu kada ga je kasnije otkupljivala. Na kraju, da bi iz zalagaonice vratila poklon Nikolaja II, pribjegla je krivotvorenju, bila je uhićena i život je završila u zatvoru u Nici.
Suzana tilija priznavala je da je izvor svih njezinih nesreća predivni plavi dijamant, ali prosto nije imala snage da ga proda ili jednostavno baci taj prokleti poklon. Početkom tridesetih godina otkriveni su dokumenti u kojima je pisalo da je plavi dijamant bio proklet kada je ukraden iz jednog indijskog hrama. Tko zna, možda je taj isti kamen odigrao sudbinsku ulogu iu životu pretposljednjeg vlasnika, ruskog cara Nikolaja II, koga su komunisti streljali s cijelom njegovom obitelji 1918. godine.
Ove priče o prokletstvu nisu ovdje da bi vas uplašile, već da ukažemo na ono što su junaci ovih priča posijali: beskrupuloznost, okrutnost, oholost, gramzivost … A ova prokletstva samo su pokretači brze otplate – da svatko dobije po zasluzi. Na pravednika sve ovo ne bi ni djelovalo. Uostalom, on se ne bi ni latio takvih dobara koje gode samo sujeti.