U svakom selu Pčinjskog okruga postoji bar po jedna grupica tako reći profesionalnih kopača zlata. Začinjavaju je obično ljudi koje povezuje čvrsto prijateljstvo i obveza šutnje, jer o tajnim mapama zakopanog blaga nitko sem tog najužeg kruga ljudi ne smije ništa znati.
Tajno odlaze u gluho doba noći na nepristupačna mjesta, najčešće samo pod svjetlošću mjesečine, i kopaju.
Neupućeni o njihovom kretanju ne znaju ništa sve dok se ne dogodi da kopači budu isprepadani neobičnim pojavama ili bićima koja to blago, kako se vjeruje, stoljećima čuvaju. Onda se ašovi bacaju, a usta razvezuju pred neiskazanim čudima koja ispunjavaju čovjeka užasom i strahopoštovanjem prema nepojmljivom.
Neznanim putevima jedna skupina ljudi iz Vranja i okolnih sela došla je do podatka da se u Bujiću, u staroj i gotovo srušenoj crkvi svetog Jeremije, ispod oltara krije veliko blago. Obuzeti zlatnom groznicom, nisu se ustručavali oskrnave svetinju samo da ostvare svoj naum. I krenuli su baš na Veliki petak.
Nije ih omela ni kiša koja je padala gotovo cijele noći, a svjedoka njihovom dijelu osim njih samih i Boga nije bilo. Jedan od glavnih aktera, a možda i organizator cijelog ovog pothvata, bila je osoba iz obližnjeg sela. Međutim za to se nikad ne bi saznalo da Bog nije htio da se sve što je tajno objelodani. Te noći kada se dotični organizator vratio posel, vjerojatno, uspješno obavljenog posla, po pričanju njegove žene dugo nije mogao da se smiri niti ući u kuću. Tek poslije dva-tri sata muvanja po dvorištu ušao je u svoju sobu, legao na krevet i čim je skopio oči ispustio je dušu. Žena nije mogla doći sebi od čuđenja otkud tako iznanadno i strašnanesreća, ali njezinim mukama još nije bilo kraja. Kada je pokušala odveže psa koji je bio jako privržen njenom mužu, ovaj ju je izujedao kao da je ne poznaje i počeo juri po dvorištu zadržavajući se na onim mjestima koji je neposredno pred smrt obilazio njegov gazda. Naročito joj nije dozvoljavao da uđe u štalu.
Nesrećnik pokopan na brzinu, a njegova smrt ostala je zagonetka za sve koji su ga poznavali. Radoznale komšije, koje su čule za priču o zakopanom blagu u crkvi svetog Jeremije, otišle su sutradan na lice mjesta da se uvjere koliko u tome ima istine. Imali su što i vidjeti. Kako je padala kiša, jasno su se u blatu ocrtavali svježi tragovi cipela i opanaka, vidjelo se da je oltar uzvaljen i da na njegovom mjestu zjapi ogromna rupa. Zidovi koji su jedini ostali od crkve, rušeni su, a pokloni i novac koji je narod ostavljao bili su razbacanoi svuda okolo. I tada je proradila mašta. Da je dotični blago pronašao i da ga je sakrio u štali, pa zato sad njegov pas ne da ni da joj se priđe.
Bilo kako bilo, on je za skrnavljenje svetinje kažnjen gotovo istog trena, a sigurno je da bolje neće proći ni ostali koji su s njim bili i eventualno sudjelovali u podjeli plijena. Ostala je nada da će njegov tragičan kraj navesti ostale ‘tragače’ razdvojiti razum od neuma i da ne žude za prolaznom srećom skrnaveći sveta mjesta i posežući za blagom koje su očajne ili krvave ruke sakrile. Možda upravo od takvih kakvi ga i dan danas traže.
I ove priče o potragama za blagom svjedoče da svako blago čuva neka misteriozna sila. Sila koja će dopustiti samo odabranima pristupiti blagu. Izvor: Treće oko