Hajde da premostimo vrijeme i prostor i podesiti tečaj na “tamo daleko”, na snena prostranstva prošlih života.
Prilikom inkarnacije u fizičko tijelo, duše uvijek biraju ono što je za njihov razvoj najbolje. Iz tog razloga, u mnogim fizičkim životima dvije duše se mogu sretati puno puta, i to pod istim okolnostima, npr. u desetak života uvijek bi izabrale da budu supružnici i na taj način bi između sebe izgradili iznimno snažnu vezu. Prva duša može učiti drugu kako razviti osjećajnost i nježnost, dok druga duša može podučavati prvu kako postati snažna i samostalna. Na taj način svaka od duša u sebi razija kvalitetu koji u njoj nije toliko izražen.
U ljubavi se najbolje uči, jer ona nas navodi da zaboravimo na sebe i da se potpuno prepustimo partneru. I kada smo toliko otvoreni i podložni utjecaju, u stanju smo u sebe primimo upravo onaj kvalitet koji nam nedostaje.
Kada odnos počinje se hladi, znači da smo jednu priču doveli do kraja i da smo naučili ono što nam je bilo potrebno. U tim trenucima, jer je bol preveliki, ljudi pokušavaju na svaki mogući način održati vezu iako i sami znaju da je to nemoguće.
Upravo tada treba pustiti partnera od sebe, jer svakog čeka još važnih životnih lekcija koje treba savladati. Ako se pokuša zaustaviti tijek života, kao što to ljudi stalno rade, nastaju psihički, a kasnije i fizički problemi.
Kako i naša izreka kaže, ako nekog volite, treba ga pustiti da ide. Ljubav će još uvijek biti tu, tinjac negdje u dubini duše jer veze koje su nastale kroz brojne živote ne gase se tako lako. Život ima svoj tok i potrebno ga je pratiti.
Ako se dogodi da ljudi osjećaju snažnu povezanost između sebe, ali nikako ne mogu ostvariti odnos, radi se o dušama koji su stari znanci. One su prošle put koji je trebalo da prođu i sada im ostaje da budu prijatelji, rođaci ili da ostvare neki drugi vid bliskog odnosa. Otuda često osjetimo da su nam prijatelji bliži od ljudi s kojima ulazimo u emotivne veze.